U nedjelju 28. lipnja natjecao sam se na utrci ExtremeMan 113 (1.9km plivanja, 90km bicikl i 21km trčanja) u mađarskom gradu
Kapošvaru. Ovo mi je bio 1. triatlon u Kaposvaru, 2. utrka u Mađarskoj ove sezone (krajem svibnja sam se natjecao u Keszthelyu) i 3. po redu utrka u sezoni 2015.
Kaposvár je grad koji se nalazi u jugozapadnom dijelu Mađarske na rijeci Kapoš (glavni grad Šomođske županije u Mađarskoj). Oko grada nalaze se valoviti predjeli koji se južnije uzdižu u planinu Meček, a od Budimpešte je udaljen 186km i od Balatona 50km južno.
Na utrku sam išao zajedno sa prijateljem, triatloncem i prof. kineziologije Miljenkom Rožmarićem Micom i zajedno smo završili do
sada sve tri utrke half ironman distance (početkom 5.mjeseca u Murecku u Austriji, krajem 5mj. u Keszthelyu i sada krajem 6 mj. u Kapošvaru). Micu sam posebno zahvalan što mi je posudio svoj
stari cestovni bicikl na kojem u zadnje vrijeme treniram i na kojem sam se sada prvi puta natjecao u Kapošvaru. Iako mi je taj bicikl po veličini okvira puno manji od veličine na kojoj bih trebao
trenirati i natjecati, zbog prometne nesreće sredinom travnja u kojoj mi je uništen bicikl, sada nemam baš puno izbora zbog čekanja procesa odštete, a želim trenirati, natjecati se na utrkama i
spasiti ovu sezonu natjecanja.
Krenuli smo iz Varaždina u subotu poslijepodne i za malo više od 2h stigli smo u Kapošvar. Do Kapošvara iz Varaždina je najbrže
voziti se cestom uz Prelog i Donju Dubravu, preko graničnog prijelaza Gola kroz Nagytad i od centra Nagytada do Kapošvara je još udaljenost cca 50km. U subotu predvečer smo se stigli i odmah
prijaviti, a prespavali smo u samom centru Kapošvara (od mjesta starta utrke bili smo udaljeni oko 5km).
Organizator utrke ExtremeMan 113 Kaposvar je isti organizator koji svake godine krajem 7.mjeseca organizira i triatlon ironman
distance u Nagytadu (ExtremeMan 226 Nagytad) - utrka koja je ujedno prvenstvo Mađarske u ironman distanci i organizira se već 27. godinu zaredom. Na ExtremeMan 226 Nagytad dolaze se
natjecati svake godine mnogi hrvatski triatlonci, a i ja se planiram u budućnosti tamo po prvi puta natjecati. Mic dobro poznaje utrku u Nagytadu i samu organizaciju, i za mjesec dana planira
završiti već 5. zaredom ironman u Nagytadu. Dakle, iako se nisam još natjecao u Kapošvaru ili Nagytadu, otprilike sam znao što mogu očekivati od same organizacije utrke, s obzirom da sam se
početkom 6.mj. 2014. natjecao na half ironmanu u Balatonfüredu (BalatonMan triathlon) i krajem 5.mj. 2015. na
half ironmanu u Keszthelyu s druge strane Balatona. Moram priznati da pogotovo nakon utrke u Keszthelyu imam samo pozitivno mišljenje o organizaciji triatlonskih natjecanja u Mađarskoj i da sam
se jako veselio što sam opet bio u prilici se natjecati na još jednom triatlonu sa dragim, mađarskim susjedima.
Start utrke je bio u 10h, a zona tranzicije je bila smještena na livadi tik uz jezero Deseda. Tranzicija je bila otvorena od 8-9:45h tako da se nismo trebali rano probuditi.
Posebnu taktiku na utrci nisam imao, jer nakon prometne nesreće i sudara s autom zaista sam jako sretan da sam se dosta brzo oporavio i da se mogu uopće natjecati na triatlonima half ironman distance, iako sam još uvijek hendikepiran nedostatkom vlastitog bicikla u svakodnevnom treningu za takve utrke. Zapravo, taktika u Kapošvaru mi je bila da probam što bolje otplivati, jer sam znao da mi neće biti lako voziti i dugo držati visoki tempo s mađarskim triatloncima na biciklu koji mi je puno manji.
Plivanje:
Temperatura jezera je bila oko 20 stupnjeva tako da je bilo dozvoljeno plivanje u neoprenskim odijelima. Odabrao
sam neoprensko odijelo bez rukava, jer sam želio imati što slobodnije ruke i ramena kako bih mogao još brže plivati. Prvi puta sam plivao ove sezone na utrci u tom Hammerhead neoprenu i osjećaj
je bio daleko bolji nego u punom neoprenskom odijelu koji potpuno prekriva ramena i ruke. Prije na utrkama u Murecku i Keszthelyu je bila još hladna voda za takvo neoprensko odijelo, ali u
Kapošvaru sam odlično pogodio s promjenom neoprena. Jezero Deseda je inače dosta veliko jezero, boja vode je žuto-smeđe boje i cijelo vrijeme tokom dionice plivanja je jako puhao vjetar i
uzburkao cijelo jezero valovima i uz struje dodatno je otežalo samo plivanje. Start plivanja je bio iz vode, a bove su bile raspoređene tako da se plivalo daleko ravno do prve lijeve bove
uz lijevu obalu jezeru, zatim oko nje pa 100m do druge desne bove i onda opet natrag do treće bove koja je bila 100m od stepenica i izlaza iz jezera. Većina je počela plivati odmah uz lijevu
stranu obale jezera do prve bove, a ja sam odlučio plivati od neke sredine po dijagonali do te prve bove i mislim da sam izabrao ono što mi potpuno odgovara. Startao sam dosta brzo i do te prve
bove sam plivao posve sam, prvi puta do sada na nekom triatlonu bez neke velike gužve s drugima. Morao sam malo više gledati, jer nisam bio siguran plivam li pravocrtno zbog valova i struje,
budući da nisam baš nijednog triatlonca ispred sebe vidio do prve bove. Na drugoj bovi sam stigao trojicu koji su odmah kad smo okrenuli natrag još pojačali tempo i nije mi bilo lagano, ali sam
dao sve od sebe da im budem na nogama da ne moram puno gledati gdje se nalazi sam izlaz kod te treće bove koja se uopće nije jasno vidjela nakon okreta. Sve u svemu, mislim da sa plivanjem mogu
biti jako zadovoljan, jer sam držao dosta jak tempo od starta do izlaska, nisam imao nijedan bliski susret s udarcima triatlonaca i po osjećaju sam imao snage za još jedan takav krug po tim
valovima. Plivao sam bez sata, jer puno sam opušteniji kada nemam strah od mogućeg pucanja remena sata kao što mi se dogodilo tijekom plivanja na jednoj utrci prije.
Bicikl:
Već obično po nekom broju bicikla u tranziciji mogu otprilike odrediti kako sam plivao.
Ovaj puta mi se činilo da ih je još jako puno parkirano u tranziciji, sigurno više od polovice na onaj prvi pogled, što mi je reklo da sam stvarno dobro plivao. Budući da na ovom starom biciklu nemam pedale i posebne, triatlonske cipele za vožnju
bicikla, morao sam oblačiti čarape i staviti tenisice da mogu voziti na najobičijim pedalama. Inače, više volim triatlonske utrke gdje je brdovita staza bicikla, nekako su mi zanimljiviji takvi
triatloni od onih kad se vozi bike samo stalno po ravnoj cesti. Bio sam već pripremljen u glavi da su triatloni u Mađarskoj razvučeni po brdskim, valovitim cestama, ali iskreno nisam mislio da će
biti toliko uspona kao na ovom ExtremeMan 113 Kaposvaru. Na početku sam mislio da bih mogao voziti 90km par minuta manje od 3h, čak iako sam vozio u tenisicama za trčanje, sa "vintage" mjenjačima
za brzine dolje na okviru bicikla i na puno manjoj veličini bicikla od moje standardne veličine bicikla. Na samom početku bicikla su počela odmah brda i puhao je dosta jak vjetar u prsa. Tek na
30km su me dostigli nekoliko triatlonaca sa specijalnim karbonskim triatlonskim TT biciklima sa karbonskim kotačima (koji su puno slabiji plivači od mene) i pokušao sam voziti što duže s njima na
dopuštenoj udaljenosti zavjetrine, ali na nizbrdicama su mi stalno povećavali prednost. Kad sam vidio da je prošlo 1h:30min., a još sam bio na par km od pola staze, znao sam da ću morati gadno
stiskati drugu polovicu staze da vozim ispod 3h tu stazu. Iskreno, tješilo me to kad sam vidio da se dosta mađara mučilo s pravim mašinama na uzbrdicama zajedno sa mnom i da im nije bilo na
pameti prestizati me kad bi pogledali na kakvom vintage cestovnom biciklu vozim s njima i grizem asfalt. Jedno vrijeme sam se penjao stalno sa jednim kojem je pisalo na dresu Peti i par puta mi
je pobjegao na nizbrdici, pa bih ga opet stigao na uzbrdici. Na 60km nakon glavne okrjepne stanice na jednom okretu sam mu odlučio pobjeći i poslije ga nisam više vidio, iako je super govorio
engleski jezik, ali na nekim usponima ni meni ni njemu nije bilo baš do pričanja. Zadnjih 15km me skoro taj bijeg koštao, jer na toj okrjepnoj stanici sam zaboravio promijeniti prazan bidon s
punim bidonom, i zadnje km bicikla sam vozio samo na motivaciju bez tekućine. Mislim da na kraju po vremenu nisam vozio tako loše bike, jer je staza stvarno teška, a uspio sam ostaviti iza
sebe mnoge triatlonce s puno boljim biciklima. A ja sam ipak vozio u običnim tenisicama s kojima sam još planirao poslije i trčati. Inače, vozilo se samo jedan krug bicikla.
Kako sam vozio bike na utrci... - Suunto move
(bike course 90km - ExtremeMan Kaposvar 113, 2015.)
Trčanje - Barem sam do sada imao jedan od najbržih prijelaza s bicikla na
trčanje, jer sam već bio na biciklu s tenisicama za trčanje. Trčalo se 3 kruga po 7km po valovitoj asfaltnoj stazi uz
jezero Deseda s 3 okrjepne stanice. Noge su mi bile dosta uništene od brda na biciklu, ali dobro sam se držao i samo sam na kraju 2. kruga pomislio kako mi se pije Coca-cola, a na okrjepnim
stanicama je bio samo High-five isotonic i voda.. Mislio sam da ću uspjeti ući u cilj prije 6h, ali negdje sam izgubio tih par minuta i završio sam utrku s vremenom 6h:03min sa sprintom u
zadnjem km.
Zaključak - S obzirom kako je težak ExtremeMan 113 Kaposvar, da nisam vozio na svom biciklu i da još od te
prometne nesreće sam zakinut za normalne, redovite treninge bicikla, mogu zaključiti da sam jako sretan kako sam završio utrku u Kaposvaru i sretan sam koliko sam motiviran dalje za ostale
triatlonske utrke koje planiram još u ovoj sezoni. Sada sam sigurno i psihički još jači kada znam da mogu izdržati i takve teške utrke u izvanrednim okolnostima i s opremom za koju sam
mislio prije da to nije moguće i čak sam se malo i prije bojao kako ću nastupati jedno vrijeme na utrkama nakon prometne nesreće bez vlastitog bicikla.
Results (ExtremeMan 113 Kaposvar, 2015)
Write a comment