U nedjelju sam trčao 2.kolo lige u Lužecu u okolici Novog Marofa. Prije starta sam mislio kako će biti samo blato, budući da se u Varaždinu zbog južine krajem tog tjedna počeo otapati snijeg. Međutim u Lužecu smo u nedjelju mogli napraviti trening po svim podlogama - snijegu, trčati po opasnim zaleđenim površinama koji su većinom nastali od tragova automobila i po hard-core blatu u šumskom dijelu lige kako i priliči kros utrkama.
Znao sam da ćemo morati koncentrirano trčati i paziti gdje gazimo da noge ne polete, pa sam već na startu krenuo prilično rezervirano i shvatio sam zapravo koliko sam jako napao na prvom kolu kad sam krenuo prvi na prvi brijeg koji je i najzahtjevniji dio staze. Nešto mi je ipak ostalo u nogama od silnih brdskih treninga na biciklu tako da osjećam kako puno agresivnije gazim uzbrdo nego prošle sezone.
Ovaj put sam malo izmjenio taktiku i odlucio sam odraditi što bolje nizbrdice, jer sam procijenio da ćemo svi imati problema zbog ledene staze. Na ulasku u šumu stigao sam jednog trkača koji me iznenadio kako je krenuo na prvo brdo, ali nisam vidio Chytila koji je bio prije samo malo dalje. To me malo zabrinulo, jer bi po tome ispalo da trčim puno sporije nego inače i da nešto ne valja s taktikom.
Trkač kojeg sam stigao nije znao gdje treba skrenuti, jer su nestale dvije ključne zastavice na ulasku u šumu gdje je potrebno pravilno skrenuti. Nisam zastao već sam skrenuo lijevo po osjećaju, misleći kako ne mogu ne znati tu stazu na kojoj trčim sad već treću sezonu. Inače ova dva prva kola puno manje pratim same zastavice i više razmišljam kako da što bolje prilagodim brzinu trčanja. Ispalo je da sam dobro skrenuo, ali sam malo usporio, jer kad sam se okrenuo nisam vidio da me odlučio pratiti trkač kojeg sam stigao. Okrenem se gore desno i vidim Chytila kako viče gdje je prava staza i nastavim samo ravno trčati po svome misleći kako će on sigurno pretpostaviti da je to ta staza i nastaviti iza mene. Ubrzo smo došli na poznatu stazu, ali u cilju na Garminu je bilo 500m duža staza..
Trčali smo zajedno do duge nizbrdice na kojoj sam trčao 3:30/km, a on je sa svojim laganim korakom bio brži sa 3:15/km. Prilično sam osjećao noge i više sam razmišljao kako da usporim da se ne ozlijedim. On se samo sjurio dolje i pobjegao mi na cca 200m, napao sam ga još na zadnjim hupserima i na ravnici pred izlasku iz šume približio sam mu se na manje od 50m i tada sam vidio kako se okrenuo dva puta, a trudio sam se da me ne čuje. Na sljedećem hupseru sam još jače skočio, ali kada sam došao na ravno nisam ga uopce vidio i tada sam znao da je ubrzao koliko može da skrene desno tako da dobim dojam kako je prebrz. Odlučio sam krenuti jako za njim, trčao sam jako brzo sa odvezanim tenisicama, ali onda sam si rekao da bolje stanem i izgubim 10s da se zavezem tenisicu da se jos na kraju ne ubijem zadnji km na ledu na nebitnoj ligi.
Zbog težine vremenskih uvjeta na stazi na pola trčanja očekivao sam kako ću sigurno trčati preko 50min tako da sam na kraju bio sretan sa 48:58, 1min. slabije od gotovo idealnih uvjeta na prvom kolu. S time da smo trčali 9km, a ne 8.5km. U cilju smo čuli da se polovica izgubila po šumi.
Write a comment