Nakon utrke na Marjanu ostali smo još jedan dan u Splitu u skladu s dogovorom sa gosp. Ivanom Pavićem kojeg smo trebali nazvati u ponedjeljak ujutro kako bi saznali hoće li se uopće održati triatlon u Supetru, budući da raspisa još nije bilo. Dobili smo neslužbenu, točnu informaciju kako će triatlona biti te smo se odlučili ukrcati na trajekt za otok Brač i provesti dane do utrke na otoku. Kako nije bilo raspisa, nismo imali neki određeni plan što ćemo iza prvenstva u Splitu, a nismo se ni trudili ranije tražiti smještaj. Poslao sam prije Splita mail menadžmentu Triatlon kluba Brač s molbom da li nam mogu eventualno pomoći oko traženja nekog jeftinog smještaja za triatlonce, sportaše koji su bar poznati da ne traže nikakav luksuz, ali odgovor sam dobio već kad smo pronašli smještaj. Kad smo stigli na otok prvo smo se uputili u turistički ured u Supetru, ali tamo smo se 'iznenadili' da oni još u ponedjeljak nisu znali hoće li uopće biti triatlona u nedjelju. Ipak, mi smo vjerovali gosp. Paviću da će triatlona biti te smo se uputili osobno tražiti smještaj. Prvi dan smo se vozili autom do Sumartina na drugu stranu otoka i usput smo skoro u svakom mjestu pitali za neki jeftini smještaj, ali kad smo došli u Gornji Humac (mjesto u unutrašnjosti Brača) i saznali da soba za 2 osobe s doručkom / na dan = 80E, nije nam bilo jasno jesmo li mi to na otoku Braču ili na Havajima. Nije nam bilo bitno hoćemo li naći smještaj uz more ili u unutrašnjosti Brača, jer smo imali sa sobom bicikle, a triatlonci smo i ne bi nam se bilo problem i voziti svaki dan desetak km po brdovitim cestama na kupanje. Odlučili smo usporiti tempo oko pronalaska smještaja, jer ipak smo na moru, i nigdje nam se ne žuri. U Sumartinu smo naišli na jako ljubaznu gospođu u turističkom uredu koja nas je uputila, a i mogli smo se poslužiti internetom besplatno, jer smo triatlonci - turisti koji su došli na Brač samo radi utrke. Nismo imali sreće s dobivenim adresama, pa smo prvi dan na Braču spavali uz zvukove mora i komaraca pod vedrim nebom. U zoru smo izvadili bicikle iz auta i krenuli se voziti iz Sumartina do nekog sljedećeg mjesta, a usput ćemo malo dignuti puls i priviknuti noge na brdske ceste na Braču. Vozili smo se 'samo' 10km do Povlja, i jedva smo dočekali da se spustimo nizbrdo na doručak i kavu. Povlja je maleno mjesto istočno od Sumartina, centar je ujedno i luka gdje su sidreni domaće barke i po koji veći brod, a u centru mjesta postoje 2 konobe, restoran, trgovina, pošta (radno vrijeme 8-12 svaki dan) i turistički ured. Zaustavili smo se u konobi, popili kavu i pitali može li se tu pronaći neki smještaj. Pronašli smo odličan smještaj za 25E/dan za 2 osobe i u Povljama smo trenirali i odmarali se do triatlona u Supetru.
Povljanski zaljev te ne može ostaviti ravnodušnim, a samo mjesto u kojem kao da je vrijeme stalo dobro mi je došlo da razmislim o svemu nakon Splita.
Napravio sam nekoliko dobrih treninga, a u subotu pred utrku vrijeme sam uglavnom provodio vani na suncu pokušavajući podesiti prednji mjenjač, jer kad bi pokušao prebaciti s malog na veliki lančanik, lanac bi mi padao s vanjske strane. Prije utrke u Splitu odlučio sam promijeniti nakon 3 sezone stražnji lančanik i lanac, mislio sam to ionako promijeniti na kraju sezone i nadao sam da će mi stara kazeta (11T-23T) poslužiti još na utrkama u Splitu i Supetru. Međutim, kako sam trenirao jako brda za Split, na jednom od zadnjih treninga u Štrigovi noge su mi doslovno propale kad bi stiskao uzbrdo. Zubci jednostavno više nisu mogli izdržati snagu. S novom kazetom (11T-28T) nisam stigao napraviti nijedan ozbiljan trening, jer sam bio ionako sretan što sam to uspio promijeniti samo 2 dana prije Splita. Nova kazeta ima broj zubaca kojim se lakše postiže kadenca uzbrdo što olakšava vožnju na brdskim stazama kakve su u Splitu i Supetru. U Splitu nisam mogao još osjetiti tu razliku, jer mi je utrka bila ujedno i prva ozbiljnija vožnja sa novim stražnjim lančanikom, a i tijekom utrke imao sam posve drugi problem na biciklu pa nisam obraćao pažnju na to. U Supetru sam osjetio prednost nove kazete na usponu na Škrip kada sam lakoćom prolazio pored natjecatelja koji su se mučili sa sporim okretajem pedala.
Prije samog starta triatlona u Supetru, iskusni triatlonci Mijo i legenda Šošić iz Triatlon kluba Split su mi pomogli oko podešavanja prednjeg mjenjača. Nije bilo idealno, ali lanac nije gotovo svaki puta ispadao. Prije starta plivanja okrenulo je na jugo i puhao je dosta jak vjetar. Očekivalo se najavljeno ohlađenje nakon nekoliko mjeseci bez kiše na Braču. Već prije 2 godine kada sam bio u Supetru prvi puta, organizirano je plivanje u portu grada Supetra na način da se plivalo 2 kruga u trokut po 375m. Ne sjećam se kako je bilo prije 2 god. s bovama, ali ove godine su mi se činile da su međusobno jako blizu. Sigurno puno bolje plivam nego prije, pa je i to razlog. Prije 2 god. sam plivao 15:50, a sada sam plivao 11:36, ali nisam baš zadovoljan s plivanjem, jer sam opet krenuo dosta rezervirano da bi u drugom krugu tek pojačao, a mogao sam jače krenuti. Na svakoj bovi smo se dobro udarali, jer su prve dvije bove bile udaljene samo nekoliko metara od usidrenih čamaca u luci. Ipak na izlasku iz vode znao sam da sam dobro plivao kad sam izašao pretežito sa dalmatinskim triatloncima kojima je more u duši. Tranziciju sam brzo napravio, a iznenadilo me kojim tempom su svi krenuli na prvim km bicikla. Nije mi bilo jasno, čak sam se i pitao da li oni stvarno misle držati takav tempo do uspona na Škrip. Zbog uspona na Škrip, triatlon u Supetru je dobio zasluženi epitet najtežeg sprint triatlona u Hrvatskoj. Na početku sam opet muku mučio sa mjenjanjem, to nije bilo kao klik i ne moraš gledati hoće li lanac pasti, već sam više trošio oči gledajući lanac nego cestu ispred sebe. Na 4km sustigla me grupa Šošić, Šustić i Kovačev, znao sam da ću biti sretan uspijem li bar izdržati i km sa legendom Ivicom Šošićem. Šošić je vukao svojim usporenim tempom, a mi smo okretali kao ludi, ja sam bio na začelju grupe i pokušavao sam čuti korisne savjete koje priča kako se treba izmjenjivati. Ubrzo na jednom hupseru su mi se odvojili, znao sam da je to bilo to. Tokom uspona na Škrip prestigao sam Nimca, Nevenku Ćuk i mladu juniorku iz Slovačke Trnkusovu. Na vrhu nakon okreta spuštao sam se u odnosu na ostale kao po jajima, vozio bih se 45-50 km/h, ali znao sam da idem sporo kad bih se penjao gore i gledao brže natjecatelje kako se spuštaju, da ne govorim što sam pomislio kada se Koce spustio iza policijskog vozila. Čak su me i prestigle Ćuk i Trnkusova cca 800m prije skretanja na ravnu cestu i to spuštanje nizbrdo je definitivno na čemu trebam poraditi ubuduće-Jednostavno ne previše kočiti i pustiti se koliko ide. Trebalo mi je skoro 2km ravne ceste da ponovno prestignem Ćuk i Trnkusove i nadoknadim taj zaostatak, uspio sam stići i Vučemilovića, a 2 km pred tranziciju sam ga i prestigao, ali kako se nisam okretao nisam ni vidio da mi je stalno bio iza na kotaču. Trčao sam cijelo vrijeme sa Trnkusovom, dva puta sam je prestigao pa bi opet ubrzala i stigla me, a kad sam vidio da se ne mogu odljepiti, trčao sam s njom do zadnjeg km kad je uzela okrjepu i onda sam ubrzao i više me nije uspjela stići. Na triatlonima u Splitu i u Supetru nisam nosio sat, već sam odlučio ići po osjećaju kao i na triatlonu u Gornjoj Stubici kada sam doma zaboravio sat.
Iako raspisa nije bilo na vrijeme, utrka je na kraju odlično organizirana, a pasta party (nekoliko vrsta tjestenina s morskim plodovima, sokovi, piva) je možda i najbolji na domaćim triatlonima. Imao sam i osjećaj kako je jako mnogo turista pratilo cijeli triatlonski događaj u Supetru. Nakon utrke smo se malo požurili da stignemo na trajekt u 19:30, i cijelu noć smo vozili da bi nešto i na kraju uštedjeli starom cestom doma do Varaždina.
Write a comment