Triatlonac trenira, trči jednog dana u šumi kad žaba skoči pred njega i reče: 'Ako me poljubiš, pretvoriti ću se u najljepšu
princezu!' Triatlonac se sagne, uzme malu žabu i stavi je u džep i nastavi trenirati.. Nakon nekog vremena žaba se opet obrati i reče: 'Ako me poljubiš, pretvoriti ću se u najljepšu
princezu, reći ću svima kako si jako pametan i hrabar i kako si moj junak, jer si me spasio.' Triatlonac sasluša žabu, nasmiješi se i vrati je natrag u svoj džep te nastavi dalje trčati. Žaba
opet nakon nekog vremena reče novu ponudu: 'Ako me poljubiš, pretvoriti ću se u najljepšu princezu, ostati ću s tobom godinu dana i učiniti ću sve što poželiš!' Triatlonac ponovno isto reagira.
Konačno žaba iznervirana negativnim reakcijama upita: 'Što je bilo? Rekla sam ti da ću biti najljepša princeza, da ću ostati s tobom cijelu godinu dana i da ću činiti sve što želiš. Zašto me
nećeš poljubiti?' Triatlonac konačno odgovori: 'Gle, ja sam triatlonac! Nemam baš vremena za djevojku, ali žaba koja stalno priča je cool.'
Ivo Andrić je jednom napisao kako je čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni i još čudnije je kako se često ponašamo kako nam baš to
malo uvijek nedostaje. Osobno nisam možda najbolja osoba koja je pozvana da piše o temi koja je ipak malo drugačije prirode od tema koje ste navikli čitati na ovom blogu. Međutim, poput mnogih
osoba oduvijek sam se potajno pribojavao straha od samoće, često je pogrešno doživljavajući kao posljednju stanicu neuspjeha kako u životnim područjima tako i u ljubavi. Budući da sam društveno
biće, volim upoznavati nove ljude i komunicirati in vivo što je u današnje vrijeme vjerojatno za neke već stara bečka škola. Ljudi su me često pogrešno doživljavali i kao osobu ovisnu o
međuljudskom kontaktu.
Trenirajući triatlon, sport u kojem provodiš većinu vremena potpuno sam, često sam se znao upitati da li tražim u životu ljubav kao splet
emocija i trenutačnog nedostatka ljubavne veze u životu ili sam u potrazi za fizičkim dodirom iz kojeg proizlazi samo hedonistički užitak. Triatlon mi je puno pomogao da sam lakše naučio uživati
u konstruktivnoj samoći i tišini, da kontroliram svoje osjećaje i razmišljanja i da se svakodnevno učim uživati u danima potpuno sam. Iako sam postao svjestan da mogu završiti mnoge utrke, nisam
još postao toliko karakterno čvrsta i definirana osoba, pa katkad tipično ljudski još i danas upadam u prolazne životne krize. Međutim, uvijek se pritom zapitam kako bi mi bilo da živim potpuno
sam na nekom pustom otoku. Najvažniju lekciju koju mi je pružila ta samoća je da se ljubav ne ostvaruje nužno u kontaktu s drugom osobom, već da ona neprestano postoji u nama samima i da je samo
moramo naučiti slušati. Kada bi drugačije razmišljao, vjerojatno ne bi doživljavao samo prolazne teškoće s prihvaćanjem grube stvarnosti. U sportu itekako vrijedi kao i u životu tzv.
Jagger-Richards termodinamički zakon ('ne možeš baš uvijek dobiti ono što odmah poželiš'!).
Kao svaka osoba i triatlonac će uvijek pronaći dovoljno vremena da može provesti vrijeme sa dragom osobom. Henry Ford je rekao da
bez obzira mislite li da nešto ne možete ili možete, u svakom slučaju ste u pravu. Ako mislite da nešto ne možete, tada to nećete ni moći. Stoga prvo morate uvjeriti sebe da možete napraviti sve
što želite.
Iako često odnos pati zbog nedostatka zajedničkog provedenog vremena, uz uspješnu komunikaciju sve se može rješiti. Biti
komunikativan, neovisan, pružiti podršku i istodobno znati postaviti neke granice koje naravno nisu bolne može puno pomoći bilo onome tko naporno trenira i uživa u svom sportu bilo drugome koji
pokušava shvatiti taj trenutan odabir aktivnosti i odsutnost partnera. U takvoj svakodnevnici ključni faktor je spremnost na jasnu komunikaciju u bilokojem trenutku. Ukoliko se osoba koja se bavi
sportom potrudi da se partner u svakom trenutku osjeti voljenim, sve će biti moguće. S druge strane uvijek možete gledati stvari iz suprutnog kuta: on ide na svoj trening, a ja idem npr. u svoj
shopping-trening.
Dugotrajna ljubav posebice u sportu kakav je triatlon ovisi o osobitoj spremnosti na mnogobrojne životne kompromise pritom ne
zaboravljajući poštivanje međusobnih ljudskih različitosti.
Knjiga 'How to Date a Triathlete' daje smiješan, osvježavajući
i iskren pogled na uspone i padove u vezama triatlonaca. U knjigi se piše i na smiješni način kako
pristupiti i/ili zavoditi osobu koja se bavi triatlonom, npr. 'mogu li vam pokazati nešto u čemu nikada ne završim prvi' ili 'hoćemo tvojim tempom ili mojim'? :) Želite li da vaš voljeni triatlonac potroši na vas toliko novaca koliko je potrošio na cjelokupnu triatlonsku opremu? Želite da se vaš seksualni život ne vrti
oko ranojutarnjih treninga?
Autorica knjige Lauren McVey-Harsh nije triatlonka, već je udana za triatlonca i zajedno žive u glavnom
gradu Kalifornije i jednom od najpopularnijih triatlonskih središta u svijetu (San Diego). Nakon što su konačno zajedno uspjeli naći izbalansiranu i ugodnu svakodnevnicu, autorica je odlučila se
pozabaviti ozbiljnim problemima koje je sama doživjela te je odlučili napisati svoju prvu knjigu. Knjiga je naročito korisna onima koji su u ljubavnim vezama s triatloncima, a istodobno se ne
mogu pomiriti sa životnim sadržajima jednog takvog sportaša. Lauren na smješan način opisuje kako je istodobno trebala znati i moći proživjeti različite uloge gledatelja, volontera, suputnika na
natjecanjima i najvažnije najdraže žene.
Write a comment